6. 11. 2017.

Fantast: mračne bajke belog dvorca


Kao deo Austrougarske imperije, i Vojvodina je tokom XVIII i XIX veka doživela procvat buržoazije, a kao jednu od najpoznatijih velikaških porodica tog vremena istorija je upamtila porodicu Dunđerski

Loza Dunđerskih ostala je poznata po bogatstvu, a kao njihova zaostavština i danas se širom Bačke i Banata nalaze dvorci i letnjikovci koje su gradili članovi porodice.

Najvelelepniji od dvoraca Dunđerskih, ali i jedan od najživopisnijih dvoraca Vojvodine uopšte, nalazi se nadomak Bečeja - dvorac Fantast. Međutim, bele fasade bajkovitog zdanja zidanog iz inata i posvećenog slavi jednog konja kriju ne tako srećne priče...


Dvorac Fantast izgradio je Bogdan Dunđerski, na imanju poznatom kao Ginterov salaš, na kom se nalazila jedna od najstarijih ergela na području Vojvodine. Bogdan je inače bio čuven po visokom obrazovanju i gospodskom držanju, ali i strasti prema konjima, ženama i vinu, za razliku od strica Lazara koji je ostao upamćen kao veliki pivopija.

Na ovom imanju koje se prostiralo na preko 2500 jutara Bogdan je pred izbijanje Prvog svetskog rata započeo izgradnju letnjikovca, koji će se sticajem okolnosti posle rata pretvoriti u jedan od najraskošnijih dvoraca Vojvodine.





Kao veleposednici i feudalci, Dunđerski su posle rata pali u nemilost Karađorđevića, a agrarnom reformom regenta Aleksandra oduzet im je veliki deo zemlje.

Naročito je bio pogođen Bogdan, koji je tokom rata bio poslanik u Ugarskom saboru i tako uprkos osvedočenom patriotizmu zaradio etiketu protivnika srpskog naroda. Nakon što mu je oduzeta većina poseda, počele su da kolaju glasine da je Bogdan bankrotirao, što je on odlučio da demantuje izgradnjom velikog dvorca nadomak Bečeja.






Dvorac je građen u više faza, a konačni oblik je dobio 1925. godine. Za izgradnju zdanja sa dve svečane sale, dva salona, devet spavaćih soba, velikim vinskim podrumom i bazenom, Bogdan Dunđerski je uposlio najbolje bečke graditelje, koji su podigli građevinu po njegovom ukusu u eklektističkom maniru koji je kombinovao uticaje baroka, klasicizma, neoromanike i neogotike.

Najupečatljivija odlika dvorca je visoka kula kvadratne osnove sa velikom krovnom terasom, za koju važi legenda da se sa nje nije mogao sagledati kraj Bogdanovog poseda, što po svemu sudeći nije istina jer je u vreme kad je kula podignuta Bogdanovo imanje svedeno na tek nešto više od 300 jutara zemlje.




Ubrzo po završetku izgradnje dvorca, Bogdan je dao da se na imanju izgradi i kapela posvećena Svetom Đorđu. Kapela je izgrađena u neovizantijskom stilu, u velikom kontrastu prema zgradi dvorca. Nacrte za ovu građevinu izradio je češki arhitekta Josip Kraus, uz učešće Bogdanovog velikog prijatelja Uroša Predića, po čijoj zamisli je napravljen ikonostas koji je on lično oslikao.

Predić je inače bio poznat po nekonvencionalnom crkvenom slikarstvu, pa ni kapela Svetog Đorđa na imanju Dunđerskog nije bila izuzetak: Bogorodicu je predstavio likom izvesne Mare, za koju je vezana bizarna ljubavna priča - naime, lepa Mara je bila verena za kovača koji je radio kod Dunđerskog, a zaljubljeni Bogdan ju je od verenika bukvalno otkupio za 21 jutro zemlje i nešto malo novca...







Pored dvorca Bogdan je uporedo razvijao i ergelu, koja je do početka tridesetih dostigla broj od 1400 grla, i koju su posebno obeležila dva konja.

Prvi je bio Inkvizitor, Bogdanov omiljeni konj, a drugi Fantast, koji je 1932. godine osvojio sve moguće trofeje na Beogradskom hipodromu, i u čiju čast je Bogdan tada dao ime svom dvorcu. Oba konja sahranjena su na imanju oko dvorca, a Fantastova lobanja i butna kost danas su izloženi u predvorju.






I pored ogromnog novca uloženog u izgradnju dvorca, Bogdan u njemu nikad nije prenoćio. Da li iz inata ili nekog drugog razloga, nije poznato.

Poslednje dane proveo je u Bečeju, kao poslanik mađarske okupacione vlade, boreći se za prava Srba po fašističkim zatvorima. Umro je 1943. godine, ne dočekavši kraj rata, a sahranjen je u kapeli uz dvorac Fantast.

Budući da nije imao potomstva, testamentom je zaveštao celokupnu imovinu (uključujući i dvorac) Matici Srpskoj, sa željom da se tim fondom finansira školovanje mladih kadrova u poljoprivredi i ekonomiji. Međutim, zadužbina Bogdana Dunđerskog nikad nije zaživela. Zašto, o tome postoje različite teorije, ali za neslavan kraj ove priče najverovatnije je kriv samo rat.







Posleratnom nacionalizacijom dvorac je dodeljen narodu. U zdanje su useljeni kolonisti, koji su za kratko vreme proarčili sve što su unutra zatekli, a u samoj zgradi su između ostalog držali ovce!

Videvši kako se uništava legat njegovog prijatelja, reagovao je Uroš Predić. Uputio je protestnu notu Moši Pijade, koji je potom po hitnom postupku stavio ceo kompleks pod zaštitu države.

Ipak, uprkos raširenom verovanju, samo je kapela Svetog Đorđa i zvanično proglašena za spomenik kulture, dok se oko samog dvorca i dalje lome koplja stručne javnosti po pitanju da li uopšte poseduje visoke arhitektonske kvalitete ili ne. To naravno ne sprečava turiste izdaleka da dolaze ovamo i uživaju u idiličnom ambijentu dvorca koji svom vlasniku ipak nije doneo srećan kraj...







Danas se u dvorcu Fantast nalazi hotel sa restoranom i salama za najrazličitije proslave, a još uvek funkcioniše i ergela, istini za volju u mnogo smanjenom obimu od vremena Bogdana Dunđerskog. 

Nameštaj i oprema dvorca restaurisani su onoliko koliko je to bilo moguće, a zarad autentičnosti sa raznih strana je doneta pokućna imovina Dunđerskih, između ostalog i klavir Lenke Dunđerski, Bogdanove sestre od strica, lepotice čuvene po nesrećnoj ljubavi sa pesnikom Lazom Kostićem. 

Nažalost, neke od neprocenjivih ikona Uroša Predića pre desetak godina netragom su nestale sa ikonostasa u kapeli... Pa ipak, u društvu u kom stavljanje nekog objekta pod zaštitu obično znači i smrtnu presudu za isti, to je još i mala cena plaćena za danas najočuvaniji dvorac vojvođanske buržoazije.



Vrata Fantasta danas su otvorena svima.

I mada dvorac iza bajkovite fasade krije ne tako divne priče, romantični duh belog zdanja još uvek fascinira namernike, ergelom još uvek kasaju lipicaneri, a pogled sa najviše kule još uvek seže daleko... 

Vredi li ga posetiti? Svakako.

Verovali u bajke ili ne.



Нема коментара:

Постави коментар